U ovoj originalnoj knjizi Frank Furedi se bavi nekima od temeljnih pitanja današnjeg društva.
Frank Furedi, svjetski priznati britanski sociolog, u knjizi Poziv na teror: Rastuće carstvo nepoznatog tvrdi da se kultura Zapada hrani terorom te tako nehotice svojim neprijateljima pruža poziv da bude terorizirana. Pri tome »politika straha«, posebice nakon događaja 11. rujna 2001., stvara ozračje u kojem se građani boje nepoznate prijetnje. Jezik koji koristimo odaje zbunjenost s obzirom na prijetnju s kojom smo suočeni i stoga potkopava našu mogućnost da se s njome nosimo. Kad postavimo pitanje »Zašto nas oni mrze?« uviđamo da nismo sigurni ni tko su »oni«. Još je nelagodnija spoznaja da nismo posve sigurni čak ni tko smo »mi«.
Furedi također tvrdi da je strah od terorizma mnogo veći kod političkih elita negoli među »običnim stanovništvom«. U nemogućnosti smislenog opisa vlastitih života, političke elite nastoje podržati ozračje straha i prijetnji s katastrofalnim posljedicama.
Izvadak iz knjige:
“Pa ipak, ako želimo razumjeti značenje terorizma u 21. stoljeću, nužno je imati jasnije shvaćanje o tome tko smo mi i kako se od nas očekuje da odgovorimo na tu prijetnju. Ovo je knjiga u kojoj se više radi o nama nego o njima, budući da naš odgovor određuje utjecaj tog problema. Gotovo se svatko slaže da se terorizam definira njegovim utjecajem na javnost koja mu je meta. Međutim, čini se da postoji veoma malo javne diskusije o tome kako je društvo odgovorilo na njega i kako su njime pogođeni ljudi. To nije mali jaz u našem razumijevanju terorizma 21. stoljeća. Poziv na teror tvrdi da ono oko čega se doista trebamo brinuti nije ono što čine teroristi, već su to naše reakcije na njihova djela. Slažemo se s drugim studijama o toj temi koje tvrde da štete koje uzrokuje terorizam mogu biti povećane našom reakcijom na njega.
Malo je dvojbe oko toga da su reakcije zapadnih društava na terorizam bile neprikladne. Postoji, dakako, dokaz o pravoj fizičkoj prijetnji. Strahote počinjene u New Yorku, Istanbulu, Baliju i Londonu pokazuju da se radi o nihilističkoj i destruktivnoj sili. Ali takve tragične epizode, zajedno s recentnim valom samoubilačkih napada na Bliskom istoku, nisu uvijek posljedica istog fenomena i ne predstavljaju prijetnju nekom načinu života. S obzirom na njihov fizički učinak i značaj te su prijetnje relativno umjerene u historijskom smislu.”