Sabina Damiani
Rodena je 28 Svibnja 1985 godine u Kopru. Zavrsila je Opcu Gimnaziju u Bujama. 2003 upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Veneciji, smjer Dekoracija sa eksperimentalnim programom u u Pedagogiji i didaktici umjetnosti. 2008 stjece diplpmu u Vizuaalnoj komunikaciji i didaktici umjetnosti. Trenutno pohada magisterij fotografije na akademiji likovnih umjetnosti u Breri, Milano. Izlagala na brojnim skupnim izlozbama u Hrvatskoj i Italiji, te na dvije samostalne izlozbe. Clan Foto kluba Mrak od 2006 godine. Bavi se fotografijom, slikarstvom, grafikom i video art-om. Zivi i radi u Milanu i Umagu.
Caffe bar „K.U.N.S.“ – (Klub umjetnika na Susaku)
GALERIJA O.K. Franje Račkoga 24, Rijeka
PROGRAM:
28. ozujaka, subota u 20 h
GALERIJA O.K.
Otvorenje izlozbe Sabine Damiani
Beskrajni putevi
Zestoko, snazno, rekao bih i monumentalno! S motrista povijesti umjetnosti za ocekivati je da su to slike velikih formata, ali u svakom slucaju, zbiljkski, to su velike kompozicije bez obzira na stvarne dimenzije. Istra, monumentalno se ne mjeri nuzno fizickim dimenzijama, ali moj je uvid u slikarstvo Sabine Damiani posredovan elektronicki. Dostavljeni su mi podaci (dana), svjetlopisi njenih slika. Moj konzervativni jezik, svjetlopisi, i suvremena zbilja, zaprzeni medij! Paradoksalno jer probudih asocijativnost protiv koje su okrenute njene slike. S motrista povijesti umjetnosti za ocekivati je da su te slike velikih formata, ali u svakom slucaju, zbiljski, to su velike kompozicije bez obzira na stvarne dimenzije.
Slike temetski imaju svoj izvor, inspiraciju, ali on je tek potaknuce za slikarsku praksu. Vazan je snazan izraz, siroki i naglaseni potezi, odlucnost i trenutak, tj. koncentracija na sliku a ne na nesto sto je njoj izvanjsko. Motiv, ono gledano i dozivljeno, stvarnost, razgraden je pa sazdam slikarskom jezikom u sliku. Zato je to apstraktno slikarstvo. Veliki bi formati samo dodatno razgradili asocijativnost jer bi otvorili prostor potezu, ruci i kistu, da se realizira kao gesta, kao doslovni trag fizickog zamaha ruke koji je pokrenuo izraz, mozda i masivnijim instrumentom, četkom.
Stoge ne tražimo ovdje Veneciju, ne nastojimo prepoznati nešto, možda gondolu. Gledamo sliku! Dramatično na tamnom: od turobno crnog do crnog kao talog do nijansi ustajalih voda. Crno pomiješano sa zelenilom algi. Tome tamnom suprostavljena je boja. Ona je dramatizirana tim hladnim zelenilom, ona je neutralizirana – molto vivace! Boja plovi po toj tami, nadilazi ga, bori se za prevlast. Da stekne dominaciju, koncentrira svoje snage, na jednoj slici u jednom dijelu kompozicije, na slijedećoj u drugom, nikada na mijestu koje bi kompoziciju posložilo u mir, nikad u točki staloženosti oko koje se najčešće smješta portret. Na tom se dijelu slike Sabine Damiani malo toga dogada, oko sredista, simetrije. Kod nje je cijela površina platna u naboju u kojemu se uravnotezuju nanosi toplih pigmenatas hladnom podlogom. Ako na jednoj strani prevladava zeleno-tamno, na drugoj mu se suprostavljaju jarke boje. Tu dinamiku dodatno izrazava gesta, slikaricini pokreti rukom. Jasno ali paradoksalno, gesta koja doprinosi drami i koja dodatno impulzira boju, zapravo ju artikulira. Ne samo fizicki, snagom i sirinom poteza, nego pastoznoscu namaza.
Pa ipak – to su fragmenti iskustva i vrlo sugestivna stanja, realni izvori! Ono sto nije relevantno za sliku, moze biti da su ustajale vode lagune. Kao sto alge u vodi trose kisik svemu zivome, tako i crnilo trosi svijetlost oko koje zivi boja. Dakle mogu biti plovila u ustajaloj laguni, gondole kao ploveci mrtvacki sanduci, oblikovani sarmantnom ironijom rokokoa. Slike Sabine Damiani jesu pune spontanosti, ali nisu slucajno nadahnuti pokreti. Jesu nadahnuti Venecijom koja nije samo slikovita i puna kolorita, jer i u nju ulazi turobna jesen? U njoj ima i straha od reume, truljenja ili zime. Slike Sabine Damiani cuvaju „genius loci“ duh Venecije kao osono iskustvo.
Slikarska osjecajnost Sabine Damiani odgovara slikarstvu nakon Drugog Svjetskog rata, apsrtaktnom ekspresionizmu i lirskoj apstrakciji.Jasno, govorimo o mladoj slikarici, iz potrebe za uvidom u njene duhovne i strukovne korijene. Obe slikarska i egzistencijalisticka opredjeljenja izrazavala su se prije svega gestom, ponekad kao teska kaligrafija, ponekad kao neoptereceno izljevanje boje ili strukturalna analiza odredenog i uvijek odredenog i uvijek istog motiva – ti ucinci su zapravo rukopisi. Kroz te van vremenske duhovne rekacije naslucujemo poruke Kooninga, Klinea ili Saulagesa, s istocnijih odredista Murtica, te vodece osobnosti suvremenog slikarstva Venecije, Emila Vedove. Nije venecijska slikarska akademija njegova ostavština?